AUTOR: Dr. sc. Milorad Mrakovčić
RIBE I RAKOVI
U vodama Plitvičkih jezera živi svega nekoliko vrsta riba. Još je uvijek potpuno neobjašnjeno pitanje prebivaju li one u ovom prostoru od davnih vremena ili su naseljene u zadnjih stotinjak godina. Većina istraživanja ihtiofaune Plitvičkih jezera provodena je tridesetih i pedesetih godina (Rossler, 1929.; Taler, 1958.).
 Plitvička jezera i njihovi pritoci danas imaju sva glavna obilježja tipičnih pastrvskih visinskih voda. Stoga danas u tim vodama pastrve nalaze određeni optimum životnih uvjeta. Potočna pastrva (Salmo trutta) jedan je od prastanovnika ovih jezera, a dolazi u dvije forme: Salmo trutta fario L. i Salmo trutta lacustris L. Sastav boja i oblik tijela služe lokalnim stanovnicima kao glavna osnova za razlikovanje pastrva iz raznih jezera ili pritoka. Zanimljivo je da se kozjačke i pastrve gornjih jezera razlikuju i po anatomskim obilježjima, primjerice po broju želučanih i škržnih nastavaka, bočnoj liniji, te broju kralježaka. Primjerci Salmo trutta fario L. iz Plitvičkih jezera odlikuju se krupnim, isključivo crvenim pjegama koje se osobito ističu tijekom mrijesta. Jezerska pastrva Salmo trutta lacustris L. ima pjege sjajne crne boje, a može dostići masu veću od 10 kilograma. Uvjeti za život pastrva nisu jednaki u svim jezerima.
 Još 1929. Rossler je utvrdio da je planktonskim račićima, kojima se pastrve hrane, najbogatije Prošćansko jezero. Isto tako, mali bazenčići, te spojni rukavi i potočići između jezera i jezeraca daju različite mogućnosti prehrane za ovu vrstu riba. Mrijest pastrva također je bolji u nekim jezerima, budući da jedinke iz nekih jezera mogu izlaziti u pritoke, dok iz drugih to ne mogu, pa su prisiljene mrijestiti se na izljevima vode iz jezera, iznad slapova i na sličnim mjestima gdje voda manje ili više teče. Čitavo područje Plitvičkih jezera izvanredni je primjer diferencijacije pastrva nastale zbog izolacije i različitih uvjeta života u pojedinim jezerima.
 Osim potočne pastrve, u jezerima je brojan pijor (Phoxinus phoxinus), ribica čiji mužjaci u proljeće dobiju prekrasne crvene trbuhe. Ova riba najdraža je hrana velikih pastrva. S namjerom obogaćivanja ovog prostora, čovjek je u plitvičke vode unio jezersku zlatoovčicu (Salvelinus alpinus), grabežljivu vrstu riba iz Sjeverne Amerike, kao i kalifornijsku pastrvu (Oncorhynchus mykiss) koja se godinama uzgajala i u samom Parku, a danas se ovdje prirodno razmnožava. U zadnje su vrijeme u jezeru uočene i šaranske vrste riba, kao klen (Leuciscus cephalus) i crvenperka (Scardinius erythrophtalmus). Ove su vrste inače značajka nizinskih vodotoka, pa je njihova prisutnost vjerojatno posljedica promjene klime i utjecaja čovjeka na ove prostore.
Riječni rak (Astacus astacus) nekad se izvozio na probirljivo zapadnoeuropsko tržište. Bolesti, prelov i drugi čimbenici smanjili su brojnost ove vrste u jezerima. Danas je još uvijek čest stanovnik u pojedinim vodama.
U Parku se za sada ne smije loviti riba. Ribiči su isključeni iz Nacionalnog parka u želji da ovaj prostor očuva značajke netaknute prirode.
VODOZEMCI
 Vodozemci su s oko dvanaest vrsta dosta brojna skupina kralješnjaka u Nacionalnom parku Plitvička jezera. Pjegavi daždevnjak (Salamandra salamandra) najčešća je vrsta repatih vodozemaca koja se može vidjeti u proljeće nakon kiše na svim stazama i putovima. Vodenjaci su pak prisutni u lokvama i barama u kojima nema riba. Česti su planinski (Triturus alpestris) i obični vodenjak (Triturus vulgaris). Već samom šetnjom kroz rosnu travu, vidjet ćete livadnu (Rana temporaria) i šumsku žabu (Rana dalmatina).
U Parku se za vrijeme lijepog vremena čuje prodorno kreketanje gatalinke (Hyla arborea). S obzirom na sposobnost prilagođavanja okolišu, ova se vrsta dosta teško uočava. Najveća je žaba ovog prostora, smeđa krastača (Bufo bufo). Česta je po šumama i vlažnim dijelovima Parka gdje se danju skriva u rupama malih glodavaca. Žuti mukač (Bombina variegata) brojan je u baricama i lokvicama uza staze. Glasa se unkanjem.
GMAZOVI
 Gmazovi su u Nacionalnom parku Plitvička jezera zastupljeni relativno malim brojem vrsta. Duge zime i debeli snježni pokrivač smanjuju brojnost ove skupine kralješnjaka. U Parku se može vidjeti živorodna gušterica (Lacerta vivipara), jedini gmaz koji živi na vrhovima planina i daleko na sjeveru Europe. Područje Plitvičkih jezera predstavlja rub njezina južnog areala rasprostranjenja. Za sunčanih dana u pojedinim prisojnim staništima može se vidjeti obični zelembać (Lacerta viridis), najveći gušter naše zemlje. Uz gotovo sve vode Parka česta je zmija ribarica (Natrix tesselata) koja se isključivo hrani ribama, loveći ih zaronom ili s obale. Iako je potpuno bezazlena, zbog vanjske sličnosti s otrovnom riđovkom (Vipera berus) često kod ljudi izaziva strah.
U obraslijim dijelovima nađe se i poneka bjelouška (Natrix natrix). Riđovka je na ovim prostorima rijetka vrsta. Dosta je čest poskok (Vipera ammodytes) koji se osobito u proljeće može vidjeti na prisojnim mjestima. U jezeru se uza šaš i gušću vodenu vegetaciju može uočiti i poneka barska kornjača (Emys orbicularis).
PTICE
 U području Plitvičkih jezera nađeno je oko 140 vrsta ptica, od kojih se više od sedamdeset ovdje i gnijezdi. Uđete li u srce Parka i prošećete li uz Crnu i Bijelu rijeku, sigurno ćete vidjeti dosta čestu gorsku pastiricu (Motacilla cinerea). Uza samu vodu također je uočljiv vodenkos ili brljak (Cinclus cinclus). Svojim prodornim glasom on obično doziva ženku ili pak tjera uljeza iste vrste koji je ušao u njegov teritorij. Dok vodenkos nestaje pod vodom ili poput kakvog iskusnog ronioca hoda po riječnom dnu, jedino što možete uočiti jest bijela mrlja na njegovim prsima. Nestankom čistih gorskih vodotoka ova vrsta ptica postala je izvanredno rijetka. Plitvička su jezera vjerojatno jedino mjesto u Hrvatskoj koje podržava populaciju od 50 do 60 pari ovih ptica.
 Zađete li dublje u stoljetne bukove šume, ćut ćete čekićasto udaranje kljuna raznih vrsta djetlića. U ovom Nacionalnom parku obitavaju gotovo sve vrste žuna. Ornitolozi su utvrdili da se biološka vrijednost šuma može procijeniti po broju vrsta djetlića koji u njoj obitavaju. Kao posebno važne i rijetke treba spomenuti planinskog djetlića (Dendrocopos leucotos) i crnu žunu (Dryocopus martius). U tišini Parka često se u proljeće čuje tetrijeb gluhan (Tetrao urogallus). Ova se ptica uglavnom zadržava na skrovitim mjestima. Nekoć je tetrijeb obitavao u gotovo svim šumama Europe, dok je danas potisnut u pojedina dobro očuvana staništa. Interesantno je da se i crna roda (Ciconia nigra) u pravilu gnjezdarica nizinskih poplavnih šuma gnijezdi u mirnim šumskim predjelima Parka. U Parku Plitvička jezera ove vrste nalaze potreban životni prostor.
 Raznolikost sjenica (Parus), upravo je čudnovata. Osim uobičajenih vrsta koje se rado nalaze i u našim vrtovima, uz rijeke i šume Parka žive još močvarna sjenica (Parus palustris) i planinska sjenica (Parus montanus). U staništima Parka nalazimo također kratkokljunog (Certhia familiaris) i dugokljunog puzavca (Certhia brachydactyla).
Svako godišnje doba u Park donosi nove vrste. Zimi, kad debeli snijeg prekrije šumsko tlo, jata crveno nahukanih krstokljuna omorikaša (Loxia curvirostra) traže sjemenke češera. Ove su lutalice česti gosti u Parku, gdje se gnijezde već u veljači.
Grabljivice sumraka i noći su sove. U Parku su od rjeđih vrsta jastrebača (Strix uralensis) i sovuljaga (Bubo bubo) naša najveća sova, a vrlo su česte šumska sova (Strix aluco) i mala ušara (Asio otus). Gotovo sve vrste sova žive u Parku. Možda je interesantno spomenuti da je Park stanište malog ćuka (Glaucidium passerinum) poznatog kao najmanja europska sova.
 Iako su vodene površine znatne, močvarne ptice nisu glavna atrakcija ovog Parka. No, zimi za vrijeme seoba mnoge vrste iz sjevernih krajeva Europe i visokoplaninskih područja zastaju na ovim jezerima. Česta su jata divljih pataka (Anas platyrhynchos), ponekad se na jezera spusti i glavata patka (Aythya ferina), poneka usamljena siva čaplja (Ardea cinerea), crnogrli plijenor (Gavia arctica) ili neka druga močvama ptica, uljepšavaju vodeno zrcalo najljepših krških jezera Europe. U skitnji ili potrazi za hranom ovdje se mogu naći vrlo rijetke vrste kao suri orao (Aquila chrysaetos), sokol lastavičar (Falco subbuteo) i sivi sokol (Falco peregrinus).
SISAVCI
 Dok ptice pobuđuju naše zanimanje pri svakom izletu kroz Park, razne vrste sisavaca daleko je teže uočiti. U ranu zoru ili u sumrak velika je vjerojatnost da ćete primijetiti nekog od velikih predatora. Medvjed (Ursus arctos), vuk (Canis lupus), lisica (Vulpes vulpes), ris (Lynx lynx), jazavac (Meles meles) i kuna zlatica (Martes martes) vrlo su česti stanovnici ovih šuma. Uz prekrasne vode pojedinih potoka godinama je dolazila vidra (Lutra lutra), ugrožena vrsta za koju nije sigumo da još uvijek živi na ovim prostorima.
 U Parku je uočeno više od 50 vrsta sisavaca, od kojih su neki dugi tek desetak centimetara, a neke ubrajamo među najveće sisavce Europe. Noću Park vrvi životom. Tada iz skrovišta izlazi i veliki puh (Myoxus glis) koji se hrani bukvicom, ali i ostacima hrane koju ostavljaju neuredni posjetitelji. U jesenje doba ova je mala životinjica još donedavno predstavljala poslasticu za lokalno pučanstvo. Mali puh orašar (Muscardinius avellanarius) i gorski puh (Dryomys nitedula) koji ovdje žive daleko se teže uočavaju.
 Uz izvor Crne rijeke i brojna slična staništa, zadržava se mnogo malih sisavaca, a osobito planinska (Sorex alpinus) i močvarna rovka (Neomys anomalus). Šumska rovka (Sorex araneus) česta je u bjelogoričnim šumama. Od voluharica u listopadnim šumama najbrojnija je riđa voluharica (Clethrionomys glareolus). Na livadama, pak, dolazi poljska voluharica (Microtus arvalis). Ovaj mali sisavac glavna je hrana brojnim grabežljivim pticama i sisavcima. Živi u većim kolonijama. U pojedinim godinama vrlo je brojna vrsta, što je vidljivo iz mnoštva hodnika uočljivih na mokrom tlu za vrijeme topljenja snijega. Od poljske voluharice manje je poznat nježnijeg krzna i sitnog oka podzemni voluharić (Microtus subterraneus).
 U planinskim vrhovima na kamenoj podlozi šireg područja Parka živi dinarski voluhar (Dinaromys bogdanovi), tercijarni relikt - endemska vrsta krša Dinarida. Prilagođen je životu u pukotinama stijena, a nastambe gradi i u špiljama i jamama krša. Noću se kroz gotovo sva staništa kreće i jež (Erinaceus concolor). Bogatstvo vrsta šišmiša odavno je poznato, ali nije do kraja istraženo. Poznato je da ovdje prebivaju šišmiši koji žive u raznim staništima, primjerice rupama i pećinama, zatim pod korom drveća, u dupljama itd. U nekim manje posjećivanim pećinama veće kolonije ovih sisavaca spavaju zimski san. Brojna staništa podržavaju oko 15 vrsta ovih malih izrazito korisnih letača koji su od brojnih redova sisavaca jedini osvojili zrak i noću vladaju prostorom kojim danju gospodare ptice.
|
prirodoslovni vodič 
